a izvede se oko 20 milijuna kirurških zahvata. Te brojke pokazuju da je svako sredstvo koje ubrzava zacjeljivanje rana i smanjuje trajanje hospitalizacije izvanredno važno i korisno.
Odavno je poznato da se mornarima bolesnim od skorbuta počinju otvarati stari ožiljci i ponovno stvarati rane koje su zacijelile i dvadeset godina prije. Budući da zacjeljivanje rana zahtijeva stvaranje i odlaganje kolagena na mjestu ozljede, čovjeku odmah pada na um vitamin С i njegova uloga u sintezi kolagena. Murad i suradnici su pokazali da kulture tkiva povećavaju tvorbu kolagena i do osam puta ako im se dodaje NATRIJ ASCORBAT.
Askorbat se koncentrira u ranjenu tkivu i ubrzano se troši dok rana zacjeljuje. Vučna čvrstoća rane i učestalost pucanja rana usko supovezani s razinom askorbata. Budući da ljudi ovise о vanjskim izvorima vitamina C, koji se hranom unosi u organizam, njime vrlo često oskudijevaju starije osobe i bolesnici, a najviše osobe podvrgnute kirurškim zahvatima.
Ti pacijenti SIGURNO trebaju dodatne količine vitamina С za optimalno zacjeljivanje rana.
Ti pacijenti SIGURNO trebaju dodatne količine vitamina С za optimalno zacjeljivanje rana.
U jednom eksperimentu (Lund i Crandon, 1941) rana ispitanika, koji hranom nije dobivao vitamin С nije zacijelila za 7 mjeseci, da bi normalno zacijelila pošto je uzimao po 1 g vitamina С u razdoblju od deset dana. Neki su istraživači izvijestili da kirurške rane nisu zacjeljivale kad je koncentracija askorbata u krvnoj plazmi bila manja od 2 miligrama po litri, što odgovara dnevnom unosu vitamina С hranom manjem od 20 mg (podaci su iz Schwarzovih osvrta, 1970). Pacijent s bilateralnom hernijom i koncentracijom od 0,9 mg askorbinske kiseline u litri plazme dobivao je nakon uklanjanja hernije na jednoj strani 100 mg vitamina С na dan a nakon druge operacije 1100 mg.
Koža i vezivno tkivo rane nakon prve su operacije zarastali vrlo sporo, a nakon druge operacije, naprotiv, proces zacjeljivanja bio je kudikamo brži; čvrstoća novog tkiva bila je 3 do 6 puta veća nego prije (Bardett, Jones i Ryan, 1942).
Bourne je 1946. g. pokazao da je tkivo ožiljka u zamoraca kudikamo jače kad dobivaju više vitamina С u hrani. ColHns i sur. izvijestili su 1967. g. da su rane na zubnom mesu zamorčadi zacijelile za osam dana, kad su životinje primale 20 mg vitamina С na dan, za 12 dana kad su u hrani dobivale 2 mg na dan i za 17 dana kad uopće nisu dobivale vitamin C.
Ringsdorf i Cheraskin (1983) izvijestili su da na zubnom mesu dobrovoljaca, koji su uzimali 1 g vitamina С na dan, rane zacijeljuju 40 posto brže.
Razmotrivši sve dosad objavljene rezultate, ti autori zaključuju da dnevne doze od 500 do 3000 mg vitamina С znatno ubrzavaju postoperacijsko zarastanje rana, dekubitalnih čirova i čirova na nogama uzrokovanih hemolitičkom anemijom.
Duljina boravka u bolnicama mogla bi se smanjiti u prosjeku tri dana primjerenim dodatnim količinama vitamina C, i to ne samo radi jačanja imunogenog sustava nego i radi bržeg zarastanja kirurških rana, rana od prijeloma kostiju, opeklina i ostalih ozljeda.
Nazalost, ne samo da liječnici ne propisuju dodatne vitamine i minerale nego se to mnogim pacijentima dolaskom u bolnicu zabranjuje, iako su im tada dodatni vitamini najpotrebniji.
Vrijednost vitamina С u ubrzavanju zarastanja rana bila je uočena tridesetih godina ovog stoljeća, kad su napravljeni prvi pokusi na zamorčićima. Već tada se pretpostavilo da je osnovni mehanizam ovog djelovanja vitamina С njegova uloga u sintezi kolagena. Dr. Thomas Addis, profesor medicine na Stanfordskom medicinskom fakultetu, propisivao dodatne vitamine i minerale svim svojim pacijentima.
Ako ste ozlijeđeni ili ako morate ići na operaciju svakako inzistirajte da vam daju optimalne količine vitamina C.
Postoje mnoga opažanja о tome da se vitamin С koncentrira na mjestu ozljede i da se tamo razara i troši. Ako se pacijentima ne daju dodatne količine tog vitamina, njegova koncentracija pada na vrlo nisku razinu u plazmi, serumu, bijelim krvnim stanicama i u krvi uopće. Crandon i sur. su (1961) ispitali 287 pacijenata na kirurškom odjelu jedne bolnice i pronašli da se koncentracija C-vitamina u leukocitima i krvnim pločicama kao i u plazmi smanjila nakon operacije za 20%. Slične rezultate dobili su i drugi istraživači (Coon, 1962; Irvin i Chattopadhyay, 1978; McGinn i Hamilton, 1976).
Mukherjee, Som i Chatterjee (1982) ustanovili su znatno smanjenje koncentracije askorbata u plazmi i krvi, više od 50%, nakon traume ili kirurškog zahvata kod 40 pacijenata kao i izvjestan porast koncentracije oksidacijskog produkta C-vitamina dehidroaskorbinske kiseline. Sayed, Roy i Acharya (1975) ispitali su 1434 pacijenta i pronašli smanjenje koncentracije vitamina C u leukocitima nakon operacije. Ono je iznosilo 19% kod pacijenata čije rane nisu bile inficirane i 30% kod onih s inficiranim ranama.
Koža i vezivno tkivo rane nakon prve su operacije zarastali vrlo sporo, a nakon druge operacije, naprotiv, proces zacjeljivanja bio je kudikamo brži; čvrstoća novog tkiva bila je 3 do 6 puta veća nego prije (Bardett, Jones i Ryan, 1942).
Bourne je 1946. g. pokazao da je tkivo ožiljka u zamoraca kudikamo jače kad dobivaju više vitamina С u hrani. ColHns i sur. izvijestili su 1967. g. da su rane na zubnom mesu zamorčadi zacijelile za osam dana, kad su životinje primale 20 mg vitamina С na dan, za 12 dana kad su u hrani dobivale 2 mg na dan i za 17 dana kad uopće nisu dobivale vitamin C.
Ringsdorf i Cheraskin (1983) izvijestili su da na zubnom mesu dobrovoljaca, koji su uzimali 1 g vitamina С na dan, rane zacijeljuju 40 posto brže.
Razmotrivši sve dosad objavljene rezultate, ti autori zaključuju da dnevne doze od 500 do 3000 mg vitamina С znatno ubrzavaju postoperacijsko zarastanje rana, dekubitalnih čirova i čirova na nogama uzrokovanih hemolitičkom anemijom.
Duljina boravka u bolnicama mogla bi se smanjiti u prosjeku tri dana primjerenim dodatnim količinama vitamina C, i to ne samo radi jačanja imunogenog sustava nego i radi bržeg zarastanja kirurških rana, rana od prijeloma kostiju, opeklina i ostalih ozljeda.
Nazalost, ne samo da liječnici ne propisuju dodatne vitamine i minerale nego se to mnogim pacijentima dolaskom u bolnicu zabranjuje, iako su im tada dodatni vitamini najpotrebniji.
Vrijednost vitamina С u ubrzavanju zarastanja rana bila je uočena tridesetih godina ovog stoljeća, kad su napravljeni prvi pokusi na zamorčićima. Već tada se pretpostavilo da je osnovni mehanizam ovog djelovanja vitamina С njegova uloga u sintezi kolagena. Dr. Thomas Addis, profesor medicine na Stanfordskom medicinskom fakultetu, propisivao dodatne vitamine i minerale svim svojim pacijentima.
Ako ste ozlijeđeni ili ako morate ići na operaciju svakako inzistirajte da vam daju optimalne količine vitamina C.
Postoje mnoga opažanja о tome da se vitamin С koncentrira na mjestu ozljede i da se tamo razara i troši. Ako se pacijentima ne daju dodatne količine tog vitamina, njegova koncentracija pada na vrlo nisku razinu u plazmi, serumu, bijelim krvnim stanicama i u krvi uopće. Crandon i sur. su (1961) ispitali 287 pacijenata na kirurškom odjelu jedne bolnice i pronašli da se koncentracija C-vitamina u leukocitima i krvnim pločicama kao i u plazmi smanjila nakon operacije za 20%. Slične rezultate dobili su i drugi istraživači (Coon, 1962; Irvin i Chattopadhyay, 1978; McGinn i Hamilton, 1976).
Mukherjee, Som i Chatterjee (1982) ustanovili su znatno smanjenje koncentracije askorbata u plazmi i krvi, više od 50%, nakon traume ili kirurškog zahvata kod 40 pacijenata kao i izvjestan porast koncentracije oksidacijskog produkta C-vitamina dehidroaskorbinske kiseline. Sayed, Roy i Acharya (1975) ispitali su 1434 pacijenta i pronašli smanjenje koncentracije vitamina C u leukocitima nakon operacije. Ono je iznosilo 19% kod pacijenata čije rane nisu bile inficirane i 30% kod onih s inficiranim ranama.
Prilično davno je opaženo da su čirovi probavnog trakta povezani s pomanjkanjem vitamina С (Ingalls i Warren, 1937; Portnoy i Wilkinson, 1938).
Probavni sok u želucu je kiseo i korozivan, sadržava enzime, poput pepsina, koji napadaju proteine u hrani i tako nastavljaju probavu započetu žvakanjem u ustima i djelovanjem enzima pljuvačke. Budući da stijenke želuca sadržavaju proteine, želučani ih sok može napasti. Ponekad zaštitni sloj gdje-gdje nestane i želučani sok počinje napadati proteine stijenke uzrokujući
čir na želucu ili na susjednom dvanaestercu. Stvaranje tih čirova može biti potaknuto aspirinom, kortizonom, kinkofenom i ostalim lijekovima, što ponekad izaziva krvarenje želuca.
Objavljeni su mnogi radovi о vitaminu С i čiru. Iz njih se može zaključiti da povećano uzimanje tog vitamina ima preventivnu i terapijsku vrijednost.
Irwin Stone (1972) objavio je о tomu vrlo zanimljivu raspravu dajući reference о literaturi.
Rane do kojih dolazi pritiskom (nagnječenja, čir, dekubitus) su čirovi koji prekrivaju okolinu istaknutih dijelova kosti. One nastaju pritiskom koji traje duže vrijeme, a potječe od kreveta, invalidskih kolica i slično. Ti čirovi muče paraplegičare i ostale hendikepirane osobe, vrlo su nezgodni i često je potreban kirurški zahvat.
Burr i Rajan su 1972. g. objavili svoja opažanja na 91 paraplegičaru i 41 kontrolnoj osobi (pacijenti bez nagnječenja). Obje skupine, pacijenti s nagnječenjima i kontrolne osobe, bile su podijeljene u četiri podskupine (muškarci, žene, pušači i nepušači). U svakoj od tih četiriju podskupina koncentracija C-vitamina u leukocitima bila je viša u kontrolnih osoba, nego u pacijenata s nagnječenjima. Koncentracija je također bila niža u pušača nego u nepušača.
Taylor i suradnici objavili su 1974. g. rezultate dvostruko slijepoga kontroliranog eksperimenta na 20 pacijenata s kirurškog odjela koji su imali nagnječenja. Desetero pacijenata, odabranih nasumce, dobivalo je po 1 g C-vitamina na dan, a preostalih desetero placebo. Nakon mjesec dana opaženo je da se površina nagnječenja pacijenata koji su dobivali vitamin С smanjila 84% a šestero ih je potpuno izliječeno. To smanjenje u pacijenata s placebom iznosilo je 43%, a troje je bilo potpuno izliječeno. Istraživači su zaključili da 1 g C-vitamina na dan ubrzava liječenje nagnječenja te da su njihovi rezultati statistički vrlo signifikantni. Veće doze bile bi još djelotvornije.
OPEKLINE
Prije više od 30 godina bilo je objavljeno da su C-vitamin i ostali vitamini u večim dozama vrlo korisni u tretmanu opeklina (Brown, Farmer i Franks, 1948; Klasson, 1951; Yandell, 1951). Zapravo je potpuno razumno očekivati da će C-vitamin pomagati i ubrzavati zacjeljivanja opeklina jer je potreban za sintezu kolagena, najvažnijeg sastojka kože i ožiljnog tkiva. Istraživači su obično propisivali oko 2g C-vitamina na dan, oralno ili intravenoznom infuzijom, i stavljali obloge od 5-10 postotne otopine vitamina C. Udio ostalih vitamina bio je: 20.000 IJ vitamina A, 20-50 mg vitamina Bj, 20 mg vitamina Bj, 150-200 mg niacina, 2000 IJ vitamina D i 1 mg vitamina К.
Odlični rezultati postignuti su liječenjem opeklina oralnom i lokalnom primjenom E-vitamina (Shute i Taub, 1969). Vitamin E je također koristan u prijetvorbi keloida (čvrstih nepravilnih izraslina na opečenoj koži što nastaju pretjeranim stvaranjem ožiljnog tkiva) u normalnu kožu.
Dodatni C-vitamin pridonosi prevenciji i oporavku od čirova želuca i zacjeljivanju rana i opeklina. Ustanovljeno je da su male dnevne doze od 1 g vrlo djelotvorne, a optimalne količine, nekoliko grama na dan, vjerojatno su još djelotvornije.
Pravilno uzimanje vitamina С može spriječiti mnogo patnji i spasiti bezbroj života. Sječam se da sam prije pedeset godina upitao jednog od svojih postdiplomskih studenata о zdravstvenom stanju njegova oca, koji je prije nekog vremena bio na abdominalnoj operaciji. Odgovorio je da mu otac zdravstveno propada (zapravo on je nedugo zatim umro), jer kirurška rana nikako da zacijeli.
Nema dvojbe da je patio od manjka vitamina C. Zao mi je što tada nisam dovoljno znao о C-vitaminu, jer bih tom čovjeku preporučio da uzima taj i ostale vitamine. Sad, nakon pedeset godina, ne može i ne smije biti izgovora da se kirurškom pacijentu ne daje dostatno C-vitamina.
Probavni sok u želucu je kiseo i korozivan, sadržava enzime, poput pepsina, koji napadaju proteine u hrani i tako nastavljaju probavu započetu žvakanjem u ustima i djelovanjem enzima pljuvačke. Budući da stijenke želuca sadržavaju proteine, želučani ih sok može napasti. Ponekad zaštitni sloj gdje-gdje nestane i želučani sok počinje napadati proteine stijenke uzrokujući
čir na želucu ili na susjednom dvanaestercu. Stvaranje tih čirova može biti potaknuto aspirinom, kortizonom, kinkofenom i ostalim lijekovima, što ponekad izaziva krvarenje želuca.
Objavljeni su mnogi radovi о vitaminu С i čiru. Iz njih se može zaključiti da povećano uzimanje tog vitamina ima preventivnu i terapijsku vrijednost.
Irwin Stone (1972) objavio je о tomu vrlo zanimljivu raspravu dajući reference о literaturi.
Rane do kojih dolazi pritiskom (nagnječenja, čir, dekubitus) su čirovi koji prekrivaju okolinu istaknutih dijelova kosti. One nastaju pritiskom koji traje duže vrijeme, a potječe od kreveta, invalidskih kolica i slično. Ti čirovi muče paraplegičare i ostale hendikepirane osobe, vrlo su nezgodni i često je potreban kirurški zahvat.
Burr i Rajan su 1972. g. objavili svoja opažanja na 91 paraplegičaru i 41 kontrolnoj osobi (pacijenti bez nagnječenja). Obje skupine, pacijenti s nagnječenjima i kontrolne osobe, bile su podijeljene u četiri podskupine (muškarci, žene, pušači i nepušači). U svakoj od tih četiriju podskupina koncentracija C-vitamina u leukocitima bila je viša u kontrolnih osoba, nego u pacijenata s nagnječenjima. Koncentracija je također bila niža u pušača nego u nepušača.
Taylor i suradnici objavili su 1974. g. rezultate dvostruko slijepoga kontroliranog eksperimenta na 20 pacijenata s kirurškog odjela koji su imali nagnječenja. Desetero pacijenata, odabranih nasumce, dobivalo je po 1 g C-vitamina na dan, a preostalih desetero placebo. Nakon mjesec dana opaženo je da se površina nagnječenja pacijenata koji su dobivali vitamin С smanjila 84% a šestero ih je potpuno izliječeno. To smanjenje u pacijenata s placebom iznosilo je 43%, a troje je bilo potpuno izliječeno. Istraživači su zaključili da 1 g C-vitamina na dan ubrzava liječenje nagnječenja te da su njihovi rezultati statistički vrlo signifikantni. Veće doze bile bi još djelotvornije.
OPEKLINE
Prije više od 30 godina bilo je objavljeno da su C-vitamin i ostali vitamini u večim dozama vrlo korisni u tretmanu opeklina (Brown, Farmer i Franks, 1948; Klasson, 1951; Yandell, 1951). Zapravo je potpuno razumno očekivati da će C-vitamin pomagati i ubrzavati zacjeljivanja opeklina jer je potreban za sintezu kolagena, najvažnijeg sastojka kože i ožiljnog tkiva. Istraživači su obično propisivali oko 2g C-vitamina na dan, oralno ili intravenoznom infuzijom, i stavljali obloge od 5-10 postotne otopine vitamina C. Udio ostalih vitamina bio je: 20.000 IJ vitamina A, 20-50 mg vitamina Bj, 20 mg vitamina Bj, 150-200 mg niacina, 2000 IJ vitamina D i 1 mg vitamina К.
Odlični rezultati postignuti su liječenjem opeklina oralnom i lokalnom primjenom E-vitamina (Shute i Taub, 1969). Vitamin E je također koristan u prijetvorbi keloida (čvrstih nepravilnih izraslina na opečenoj koži što nastaju pretjeranim stvaranjem ožiljnog tkiva) u normalnu kožu.
Dodatni C-vitamin pridonosi prevenciji i oporavku od čirova želuca i zacjeljivanju rana i opeklina. Ustanovljeno je da su male dnevne doze od 1 g vrlo djelotvorne, a optimalne količine, nekoliko grama na dan, vjerojatno su još djelotvornije.
Pravilno uzimanje vitamina С može spriječiti mnogo patnji i spasiti bezbroj života. Sječam se da sam prije pedeset godina upitao jednog od svojih postdiplomskih studenata о zdravstvenom stanju njegova oca, koji je prije nekog vremena bio na abdominalnoj operaciji. Odgovorio je da mu otac zdravstveno propada (zapravo on je nedugo zatim umro), jer kirurška rana nikako da zacijeli.
Nema dvojbe da je patio od manjka vitamina C. Zao mi je što tada nisam dovoljno znao о C-vitaminu, jer bih tom čovjeku preporučio da uzima taj i ostale vitamine. Sad, nakon pedeset godina, ne može i ne smije biti izgovora da se kirurškom pacijentu ne daje dostatno C-vitamina.
