Iako se tvrdi da biomedicinsko znanstveno istrazivanje napreduje
velikim koracima, kronicne zapadnjacke bolesti sire se svijetom.
Radi se o bolestima kao dijabetes, pretilost, srcane bolesti,
osteoporoza, rak, reumatske bolesti, psorijaza, demencija, astma
i alergije. Zbog rastuceg broja oboljelih ukazuje se sve veca potreba
za ozbiljnim sagledavanjem znacaja evolucije, prehrane i naseg
okruzenja na razvoj ovih bolesti. Nazalost zdravstvo u zapadnim
zemljama se najvise oslanja na lijekove a sto se tice prehrane
pacijentima se savjetuje da i dalje jedu istu onu hranu koja
pogoduje razvoju ovih bolesti.
Srecom ”obicni” ljudi pocinju sve vise shvacati kako je ovo sve
skupa povezano. Oni koji prestanu slijediti sluzbeno vazece
prehrambene smjernice dozivljavaju najcesce poboljsanje
svog zdravstvenog stanja. Oni koji jos nisu oboljeli osjecaju
se puno bolje, oboljeli postaju manje bolesni a u mnogim
slucajevima i potpuno zdravi.
Metoda kojom se dijabeticarima tip 2 moze pomoci da budu
zdraviji a cesto i izlijeceni je vrlo jednostavna. U Svedskoj
veliki broj dijabeticara radi upravo suprotno nego sto im
savjetuju zdravstveni autoriteti: smanjuju unos ugljikohidrata,
povecavaju unos prirodnih masnoca i zadrzavaju normalan
unos proteina. Ovo dovodi do smanjenja secera u krvi,
smanjenja potrebe za inzulinom te do normaliziranja
krvnog tlaka i masnoca u krvi. Tijelo se jednostavno
vraca u ravnotezu. Pitanje je zasto se ove jednostavne
mjere tako tesko probijaju unutar okvira javnog zdravstva?
Za dijabeticare vaze iste prehrambene smjernice kao i za
zdrave: najvise 10% kalorija iz zasicenih masnoca, a 50-60%
kalorija iz ugljikohidrata. Ugljikohidrati su lanci molekula
secera koji se u probavnom traktu brzo razgradjuju u
glukozu i podizu secer u krvi. Dijabetes tip 2 je ”secerna bolest”,
koja nastaje kad se tijelo vise ne uspijeva na normalan nacin
rijesiti viska secera u krvi, uslijed dugotrajnog i pretjeranog
unosa ugljikohidrata (secera). Paradoksalno je da se
dijabeticarima preporucuje da jedu najvise onoga sto im
najvise podize secer u krvi, sto najvise pridonosi poremecenim
masnocama u krvi, sto najvise stimulira apetit i time smanjuje
mogucnosti oboljelog da izgubi na tezini, kad je zapravo cilj
smanjiti secer i masnoce u krvi i smanjiti tezinu (posto su
dijabeticari tip 2 najcesce i pretili).
”Zapadnjacka bolest” ili metabolicki sindrom podrazumijeva
”faktore rizika” kao povisen secer u krvi, povisen krvni tlak,
poremecene masnoce u krvi i pretilost. Sto se ima vise ovih
poremecaja to je veci rizik od srcanog udara. Oboljelima se
prepisuje cijeli niz lijekova za snizavanje secera, tlaka i masnoca
u krvi cime se ove vrijednosti dovode u ”normalu” ali to samo
prikriva simptome bolesti. Poviseni secer, tlak i masnoca u
krvi te pretilost nisu sami po sebi neka bolest, nego su to
pokazatelji poremecenog metabolizma u tijelu. Umjesto da se
pronadje uzrok poremecaju te poduzmu mjere za uklanjane
tog uzroka, ovi faktori rizika se snizavaju pomocu lijekova da
bi usli u ”granice normale”. Kako se zna da je uzrok dijabetesa
tip 2 i metabolickog sindroma pretjerani unos secera, prvi
korak za lijecenje ove bolesti bi trebalo biti ogranicavanje
unosa secera (ugljikohidrata) u organizam.
Brojne znanstvene studije pokazale su da prehrana sa niskim
udjelom ugljikohidrata (low carb) daje bolje rezultate kod
dijabeticara tip 2 nego standardna prehrana. Pokazano je
poboljsanje vrijednosti secera u krvi, poboljsanje masnoca u
krvi, smanjena potreba za lijekovima i gubitak prekomjerne
tjelesne tezine. Usprkos svemu ovome, dijabeticarima se i dalje
preporucuje prehrana siromasna masnocama i bogata
ugljikohidratima, koja im podize secer u krvi i cini ih jos
bolesnijima. Ovo takodjer povecava rizik za srcani udar,
sljepocu, amputacije, dijalizu i druge komplikacije kod dijabetesa.
Ovo se prije sve znalo i lijecnici su ”secernim bolesnicima”
uvijek propisivali dijetu sa niskim udjelom ugljikohidrata,
sve dok u drugoj polovici proslog stoljeca nisu nastale
”nove prehrambene smjernice”. 1966. godine je Peter
Cleave, bivsi lijecnik britanske mornarice, napisao knjigu
The Saccharine Disease (moze se citati na internetu).
U knjizi se opisuje kako su pretilost, dijabetes, srcane
bolesti, karies i zucni kamenac bili potpuno nepoznati
kod skupina naroda koji nisu imali pristup zapadnjackon
nacinu prehrane. Kad su ovi narodi poceli konzumirati
secer i bijelo brasno poceli su obolijevati od ovih bolesti.
Dijetisti preporucuju dijabeticarima prehranu koja im
podize secer u krvi, pa kad se pacijentima usprkos uzimanju
lijekova podignu vrijednosti metabolickih ”pokazatelja” -
tlaka, secera i masnoce u krvi, onda lijecnik prepisuje vece
doze lijekova. Lijecnik je strucnjak za lijekove ali malo zna
o prehrani. Dijetist je strucnjak za prehranu ali malo zna
o lijekovima. Usprkos strucnosti i iskustvu cini se da ni
jedan ni drugi nemaju cjelovitu sliku o djelovanju prehrambenih
namirnica na metabolizam i hormone u tijelu.
Moderno istrazivanje se usmjerilo da nadje tzv gene bolesti.
Ali zapravo nema vecih gresaka na genima koje smo naslijedili
od nasih predaka. Problem je sto ti geni nisu prilagodjeni ovako
velikoj kolicini secera i skroba u prehrani koja se danas
preporucuje i konzumira. U znanstvenim krugovima se
zna da nije bas dobro da se ove stvari saznaju, zato sto
veci dio troskova istrazivanja pokriva industrija. A sistem
kakav trenutno jest je vrlo isplativ za industriju lijekova jer
se ovi lijekovi uzimaju dozivotno.
Lijecnici, dijetisti i znanstvenici u Svedskoj (a pretpostavljam
da je tako i u drugim zemljama jer ovo je globalna stvar) koji
se bore da dokazu kako se mnoge od danasnjih modernih
bolesti lijece promjenom nacina prehrane, nailaze na otpor,
ismijavaje i vrijedjanje, iz jednostavnog razloga sto su
prijetnja postojecem sistemu. Ipak se vrijeme promjena
osjetno priblizava. Medju ljudima se sve vise siri svijest o
znacenju pravilne prehrane za zdravlje pa se moze ocekivati
da ce taj pokret utjecati na establishment i industriju u smislu
da se daju istinite informacije i prehrambene smjernice, kao i
da se covjeku omoguci zdrava i prirodna prehrana.
*Na slici Lars-Erik Litsfeld na omotu svoje nove knjige
Dijabetes – ne hvala. LCHF vodic i kuharica za vas koji ne
podnosite secer. 2007. godine napisao je svoju prvu knjigu
Fettskrämd (U strahu od masnoca) u kojoj je opisao svoj
put od pretilog dijabeticara tip 2 do zdravog covjeka normalne
tjelesne tezine. Njegova metoda se sastojala u tome sto je poceo
raditi sve obrnuto od onoga sto su mu lijecnici savjetovali.
Ova njegova knjiga je mnogima otvorila oci.
Izvor:
Nema komentara:
Objavi komentar